Evo nešto malo vrtim po virtuali i slučajno ili ne, nailazim na kuhanje, čišćenje i ostale dnevno-kućanske obaveze. Pa ajde da se i ja pohvalim, skuhala sam ručak, djetetu čak za više dana raznolike hrane koja će biti u frizeru, prevrtila frižider oko datuma na jogurtima, mlijekima i ostalom, usisala nabrzinu, obrisala prašinu, otuširala se, oprala zube, e da, stavila prati veš, nešto toga ispeglala, ono za sutra da ne hodam zgužvana na posao. Eto, i je li me oplemenilo. Nije. Nisam čak niti bolji čovjek zbog toga, ništa.
Ali ipak, ima nešto umirujuće u trenucima dok mi voda iz slavine teče istim tempom niz ruke i dok radim iste bezgrešne dobro izvježbane pokrete sa spužvom u ruci. I odlutala sam u pozadinsku sagu o kuhanju i pranju suđa. Za koga kuham, veselim li se dok kuham, hoće li to netko jesti. Hoću ja, sigurno. I mene veseli. Ajde dobro, nekad me veseli. Ostali po dogovoru. Što ako hoće jesti-moraju li me pohvaliti da bi bila zadovoljna. Što ako neće-hoću li biti nesretna i misliti u sebi, a što sve za vas radim, a vi kakvi ste, i iz protesta se povući u sebe. Ili ću to reći naglas. Kojim tonom ću reći, hoće li se u mom tonu nazirati osjećaj umirenosti od pranja suđa ili onog nemira jer se veš još nije osušio. Ili će to biti neki prastari ton od tko zna kada, za koji bi svi prisutni, a osobito oni koji progovaraju iz mene i dok nisu tu, trebali znati što znači. Ili ću kao kineska kuharica spriječiti svu nepredvidljivost ljudskih života na jednom mjestu, pa dok se jela iznose upozoriti kako mi baš ništa nije uspjelo i iskamčiti toliko željene komplimente o svojoj velikoj i požtvovnoj duši. I hoću li nakon ručka, sjedati i čekati da mi telepatski pročita misli, smjesta sve pokupi i opere suđe. Sa smješkom na licu, naravno. A ako ne, opet se protestno povući u sebe. Ili ću produžujući svoju dobrodušnost i požtvovnost mirnim, tihim koracima, pomalo zgrbljena od nakupljenog umora sve pokupiti, oprati i s istim mirnim i dostojanstevnim pogledom skupiti još jedan žeton, koji označava zgrčenu ljutnju, u pregaču. Tamo će se taj žeton naći s još nekoliko od ranije nakupljenih žetona od veša i peglanja. Kad bolje pogledam, nedostaje mi još samo jedan za pravo na veliki prasak. Ili ću možda zbog nekog sada prisutnog osjećaja veselja sve oprati automatski. I zavaliti se u naslonjač. Ili ću možda izreći svoju želju kako bi sad baš pisala o pranju suđa pa molim te lijepo ti ga operi, ja ne mogu jer pišem, a ne mogu pisati i prati suđe istovremeno. I hoću li se samo nasmiješiti na onaj izraz bleeeee, what the hell ili ću posegnuti rukom u pregaču za provjeriti koliko još imam žetona i na brzinu zbrajati koliko ih ima on. Ili ću pristati na njegov tempo koji kaže, eeeeeeej, kasnije i mirno čekati kasnije. Ili nemirno čekati kasnije. Ili opalit sagu o kasnije odmah, pa zauzvrat čuti sagu o odmah kasnije. I je li mi više stalo do pisanja o kućanskim poslovima i ugodnog nedjeljnog popodneva ili do zbrajanja i oduzimanja ( sa zapisnikom i maloljetnim svjedokom za napredne )..............I tako redom.
Kućanski poslovi su u mom svemiru automatizirane dosadne obaveze. A opet.......tanke zrake ljudskih života na jednom mjestu, u svim duginim bojama se prelomaju i kroz jedno obično pranje suđa.

Ajmo malo o emocijama ili po naški osjećajima. Kad smo kod stranjskog, riječ emocija nastaje od latinskog emovere, u kojem e(x) znači izvan, a movere pokret ili pomicanje. Kad smo kod našeg, osjećaje je dobro razlikovati od osjeta koji su reprezentacija vanjskog svijeta u mozgu olitiga jednostavnije ono što vidimo, čujemo, mirišemo, njušimo i ima još tu toga, al da ne kompliciram previše. Usporedimo li latinsku riječ emocije i hrvatske osjećaje na glagolskom i priložnopridjevskom polju nastaje zavrzlama. Pa ćemo reći kako osjećamo ljutnju ili radost. Je li ovaj osjećam nastao od osjeta ili od osjećaja, ima li tu još neka zavrzlama. Lingvisti - pomagajte. Ne znam, a pitam se. Emocioniram radost nije neki lingvistički izbor. Radosna sam je dobar izbor kojim smo izbjegli i osjete i emocije.

U svakom slučaju osjećaji su riječ za koju se pitam opisuju li ono što bi trebali opisati. Biti osjećajan je nešto kao biti svilen, biti mekan u nekoj većinskoj slici doživljaja osjećaja u njihovom značenju. Emocije su u svom izvornom obliku nešto savim drugo. Managerski profitabilna riječ današnjice motivacija je nastala od emocija. Zanimljivo. Netko bi u svijetu profita mogao pomisliti da osjećajnost i nije neka kvaliteta za profit i svijet morskih pasa u svijetu biznisa. Zapravo se bazira na osjećajnosti. Čisto fiziološko-znanstveno gledajući. A i filološki.

Kako su znakovi i značenja polje moje sadašnje misaone zanimacije pitam se koliko upotreba određene riječi kojom nešto opisujemo određuje i pripisivanje značenja toj istoj riječi. Zapravo se ne pitam, nego radim neki uvod.

Emocije. Pokrenuti se izvan, u nekom slobodnom prijevodu. Zvuči moćno, zvuči neutralno, znači ono što jest. U udžbenicima se nerijetko daju popisi ugodnih i neugodnih emocija ili osjećaja. Pa je zavist neugodna, a radost ugodna. Obje imaju istu funkciju-pomaknuti. U tom pogledu u svom bitku su neutralne, mada smo kao ljudi skloni neugodnom pripisati značenje negativnog, a ugodnom značenje pozitivnog. Što je i logično.

Stvari nisu onakve kakve izgledaju na prvu loptu. Barem je često tako. Život bez boli ili analgezija - zvuči idilično, zar ne? Nije. Bol je funkcionalna, upozorava nas na disfunkciju u tijelu. Tretiramo disfunkciju ne bi li umanjili bol. Ako nema znaka za uzbunu da je tijelo u disfunkciji to je stanje potencijalno opasno po život. Nemamo pojma da nas boli glava i cijelo tijelo od visoke temperature, da nam je istrulio zub, da smo slomili rebra ili vrat. Nema osjeta boli. Opasno po život. Slično je s emocijama. Pa za početak četri osnovne emocije koje se razvojno nadovezuju na primarno postojeću ugodu i neugodu u dojenačkoj dobi. Strah, tuga, ljutnja, radost. Sve ostale su složene i nastaju kompleksnom mješancijom ove četri uz dodatak apstraktnog mišljenja. Malo sam zabrijala, po običaju. Pa ajmo natrag.

Bez straha kao nečega što volimo izbjegavati i propagirati kako je neustrašivi život jedini pravi riskiramo život. Riskiramo ne učiniti emovere i pomaknuti se ili suočiti s opasnom situacijom. Ljutnja, još jedna lagano negativno obojena emocija. Nemoj se ljutiti. Čuj, molim te, a gdje je emovere koji slijedi nakon ljutnje. Gdje je svladavanje prepreka bez ljutnje kao pokretača. Oda radosti je oda o pomicanju. Shake it, baby, shake it. Tuga – čemu nas ona to miče. Sebi i svojim gubicima. Tuga je reakcija na gubitak, ljutnja je reakcija na prepreku, radost na dobitak, a strah na opasnost. I sve nas to miče naprijed i naprijed. Dalje i dalje. Dobro ima sad tu još toga oko percepcije nečega kao prepreke, opasnosti, gubitka ili dobitka što je opet mješavina osjeta, iskustava, učenja, interesa, osobina ličnosti i još ponečega. Al opet, dosta digresija.

Što hoću ono reći? Iako sam zapravo zagovornik upotrebe hrvatskog jezika gdje god je to prihvatljivo, oko osjećaja nisam sigurna. Riječi kao znakovi sa svojim značenjima su vrlo moćna igrarija. Dugotrajnom upotrebom stvaraju neurobiokemijske promjene u mozgu i tijelu i dovode do reakcija. On je osjećajan, a u sebi mislim on je peder. Mislim, ova paralela isto nema baš neke veze jedno s drugim, al da ne lutam previše. On je motivator. Koja zajebancija. Upravo je nekom project manageru rečeno da je osjećajan. Uz pomisao da je peder u drugom značenju iste riječi.

Gubi li se u kulturi upotrebe znaka osećaja značenje emocije. Sklona sam vjerovati u to. Ameri i slični se guše u emocijama i odvaljuju na promjene koje su učinili pod utjecajem emocija. Mi na ovim prostorima osjećamo. I stojimo na mjestu. Ovim nikako ne bih zagovarala american dream na zagorskom bregu, tek promišljanje o jednom segmentu utjecaja moći jednog znaka na njegovo značenje. Uostalom i nije tako jednostavno, jer i anglosasi imaju feelings kao drugu inačicu.

Emocije u svom značenju i djelovanju u ljudskom tijelu i duši su pomicatelji. Bez njih nema pokreta. Nema napredovanja. Nema života. Razmislite o tome kada idući put nekome kažete:“Nemoj se bojati“ ili „Nemoj se ljutiti“. Zaustaviti emovere znači zaustaviti pokret. Zaustaviti pokret znači.......a stalna samo mijena jest. Emovere.

Ono si što jedeš. Ako je tako, a jest, neuračunljivo sam jednostavna i u neuračunljivim razmacima komplicirana. Jedem bez razmišljanja ovisno o tome što mi je palo na pamet taj trenutak ili nešto komplicirano za što su pripreme do trenutka jela ravne pripremama za Olimpijske igre. Zajedno s plamenom u obliku svijeća i prigodnim govorom o važnosti sudjelovanja u igri okusnih završetaka.

Satrle su me reklame o boljoj budućnosti, priznajem, posrnula sam i začula glas iz dubine duše: "Želim biti bolji čovjek". Promijeniti ću prehrambene navike. Jesti ću zdravo. Trk u trgovinu zdrave hrane po instant boljitak.

U društvu apoteke i trgovine hrane za kućne ljubimce, trgovina je bila teško uočljiva, ali kako se nekako kočoperila sa svim onim zelenim listićima na logu nehajno sam je zvjerkajući u nebo i tražeći boljost u sebi ipak prepoznala. Ulaskom unutra odmah osjećam čisti mir. Miris nečega čega valjda ima u Indiji ali ne i u lijepoj našoj mi je ušao u nozdrve i poručio:"Uđi, postani bolji čovjek. Ono si što jedeš". Prošao mi je kroz glavu jučerašnji dan s kokošjom juhom, povrćem i pilećim mesom na lešo i zamalo sam se uvjerila kako sam ipak dovoljno dobar čovjek. Trenutak istine u kutku svijesti, najviše sam uživala u krilima i onoj finoj i nezdravoj kožici s bataka. Ono si što jedeš, ulazi unutra ti jedna neuračunljiva i komplicirana i postani bolji čovjek.

Prodavačica-vitka kao srna i jednako srneći plahih očiju je plesala među policama natrpanim dobrom hranom. Dobrim i zdravim za jelo, zdravim za higijenu, zdravim za tijelo. Kako li je samo lelujala u rimu meditativnog ptičjeg pjeva u kombinaciji s nekim jazzy junkom koji navodno otvara chakre, a dopirao je s kineskog CD-a. Istočni su zdraviji, manje zrače. Gipkim pokretima mi je pokazivala i upućivala me u tajne navodno vrlo ukusnog keksa s nečim zdravim, mada je sigurno ukradeno s jelovnika nekog glodavca za koje bi mi dijete bilo spremno jesti i te kekse samo da ga dobije. Zdravom hranom do glodavca, odgojna metoda.

Keksi. Odlični za probavu. Čovjek nije samo ono što jede, čovjek je i ono što sere, prosvjetljenje je došlo iznenada dok sam očarano gledala njezin blaženi izraz lica. Uzimam dvije vrste keksa s dvije vrste sjemenki koje valjda nabavljaju na veliko u suradnji s onim zoo shopom u izlogu do. Miris ying-yanga ili nečeg sličnog s crticom između me podsjeća kako to samo moja stara špekom i čvarcima zatrovana duša progovara. Udarac tibetanskih zvona me vraća u jednostavnost životne mudrosti Ono si što jedeš. U ritmu algi koje sliče na celofanski i sigurno od mikroba upakiranu nelegalnu tvorevinu odabrala sam poznatu tvar. Tamni šećer. Pa nisam baš tako loš čovjek, to koristim godinama. Opijena spokojem, mirisom i željom za poboljšanjem čovječnosti koja je skrivena ispod svih usput pojedenih kajgana napunila sam košaricu za čas. Uzela i kupku od nečeg na kineskom za bolji ten. Jer čovjek je i ono kako mu koža diše, bljesnula je još jedna spoznaja.

Blagajna. Pomalo neprirodna je skladnost prstiju spokojne prodavačice i zvuka printanja računa koji narušava mirisnu idilu koja dopire iz taoistički spokojnih zvučnika na kojima sjedi mudri Budha. Pogled na Budhu me spasio od čisto balkanske psovke koja bi doprla iz neosviještene i janjećom kožicom umrljane duše koja se probudila posezanjem ruke u novčanik. Ono si što jedeš. Ono si što sereš. Cijena nije važna. Novac je ništa. Ništa je novac.

Iznenađujuće odlične probave na koju se trebam još priviknuti na putu spoznaje pronalaženja dostupnih WC-a, zvukovima iz želuca za koje moja stara duša sluti da je glad, a nova spokojno klikće kako je težak put spoznaje, i praznog novčanika spokojno pišem još jedan post o ničemu. Čisti tao. Put je u meni.

Slutim kako zvuci Zappe nisu dovoljno meditativni za prenošenje teškotražećeg mira kroz alge i tofu koji je skriven negdje u ovom postu. Kako je čovjek i ono što sluša-mogla bih zaključiti kako sam od siline kontradiktornih spoznaja na istoj hrpi u prilično konfuzno-sjebanoj fazi. CingCing.